A možda me i jeste strah da se opet zaljubim, da opet zavolim, i opet sve to izgubim.

Mozda zato ne zelim da se odmaknem od njega. Sa njim sam sve to prozivjela: zaljubila se, bio tu za mene, izgubila ga. pa opet sve ispocetka i sta god da sljedece dozivim sa njim nece biti nepoznato, vec cu da znam taj osjecaj. Jednostavno - nista me ne moze iznenaditi sto se njega tice. A inace sam osoba kojoj rutina nije mrska, koja voli da je sigurna i koja rijetko rizikuje, pa eto ga. Je li to razlog radi cega ne odustajem? Jer jedan dio mene toliko ocajnicki zeli da nadjem nekog novog, nekog koga cu da volim i ko ce da me voli, ono istinski, za kim cu biti luda, ali drugi, glupi dio mene, zeli njega. Tako ga ocajnicki zeli i ne moze da odustane kad zna da i on mene zeli. Samo je psihicki nezreo. I da, cula sam price da on uopce ne zna da se on meni svidja. Misli da je to napuhivanje i da su to samo price. A ja sam cula da se ja njemu jako svidjam. E problem je sto i ja isto kao on mislim. Sve u svemu mi trebamo sve jedno drugome da priznamo, ali jos nije doslo za to vrijeme. I mozda nikad ne dodje.. A ja, ja jednostavno sam totalno zbrkana. Ja vise ne znam ni sta osjecam, ni mogu li se zaljubiti ponovo.. Nista. Samo znam da mi je potreban. I da ga zelim ovdje, pored mene, svaki dan. Da zelim gledati njegov osmijeh, da ga zelim grliti i uzivati u njegovom SAVRSENOM mirisu, da zelim da budem tu za njega. U dobru i zlu. Ja samo to znam. Mozda cu da se zaljubim u nekog drugog. Mozda. Ali kako kad znam da tu negdje postoji on.. On koji je bolji od svih njih zajedno. I problem je samo u tome sto psihicki je dijete, nezreo je i nije imao curu nikad, pa ni ne zna kako to sve ide.. Ali on je jedini pred kojim se ne pretvaram, pred kojim ne glumim. On je jedini cije mane volim. Halo, volim njegove mane. I da, jedna osoba vrlo bliska njemu mi je rekla da on stalno prica o meni. Da uvijek ima taj debilski osmijeh kad pricamo ili se dopisujemo. Kaze da sam posebna, da nisam kao druge.. I uh, ne znam vise nista. JA SAM TOTALNO ZBUNJENA. A bojim se da ga pitam sta je ovo sve, hoce li biti ista. Bojim se, i ne, nemojte reci: "Pitaj, bolje ti je da znas na cemu ste." To mi niko ne smije reci. Jer necu. Jer se bojim same pomisli da nemamo ni ovo nesto. Jer sam tipicno zensko koje smatra da on treba da napravi taj korak. Trebam da poslozim kockice u svovoj glavi definitivno.. Onda cu vidjeti kako dalje. S njim ili .. huh.. Bez njega.

Nisam dobra ja u dvoje, odvikla se da pripadam i da držim se za ruku..

Damon: If they’re not vampires, then what the hell are they?
Stefan: Maybe they’re, uh, ninja turtles.

God, I love Stefan.

Mili moj. Nažalost, nisu nam se poklopile zvijezde, a nebo ih je puno. Poklopiće se jednom, vidjećeš. Osjećam to..

Jutros. Rano jutros. Probudio me zvuk poruke. Zvuk *njegove poruke. Odgovorio je, sa dva srca. A dva srca mi saljemo samo kad smo u iznimno dobrim odnosima. I javio se. Opet. I rekao zajednickom prijatelju da sam mu prva misao ujutro. Ali to ne mijenja cinjenicu da je on dijete. Samo je jos sladji i jos ga vise volim ako je to ikako moguce.


a, savrseni moj.

Jos jedan utorak.. Utorci mi inace nikad nisu bili pretjerano dragi, pa ni ovaj danas.. Ovaj mi, ustvari, je na ljestvici od 1-10, -1 po dragosti.. E da - VALENTINOVO. Nije da mi se nesto svidja pomisao da to slavim i ovi na Facebooku su malo je reci PRETJERALI sa statusima, ali bilo bi lijepo sada imati nekoga da mi kaze da me voli. Tek toliko. Da obiljezimo i ovaj 14. Februara. Ali glavni je problem vjerovatno sto ja hocu *njega.. Lako bi bilo naci nekoga drugog, koji bi bio divan i koji bi vjerovatno i mislio to kad bi rekao te dvije rijeci.. Ali ne bi vrijedile. Nicije "Volim te" ne bi vrijedilo kao njegovo.. Nicije na cijelom ovome svijetu. Ali to "Volim te" vjerovatno necu nikada dobiti.. I ipak, bez obzira na sve, poslala sam mu srce u poruci. Cisto da vidim sta ce da bude. Ne odgovori li mi sutra, jer znam da sada spava, ali ne odgovori li sutra.. gotovo ce da bude. Jednom zauvijek. Eto, to sam vjerovatno uradila da na kraju mogu reci zbog cega odustajem.. Da mogu samu sebe uvjeriti da mu nije stalo. Iskreno, koliko bih htjela da odgovori isto toliko bih htjela da to ne uradi. Mozda je ipak vrijeme da se sve zavrsi. Mozda. I mozda je krajnje vrijeme da se suocim s gubitkom njega. Konci su u *njegovim i Bozjim rukama.

Moram prokomentarisati ovu trenutacnu situaciju.. Znaci, u mom gradu, je opca katastrofa. Iz ulice ne mozemo izaci, a povrh svega mi nismo navikli na ovoliki snijeg. Ustvari na snijeg uopce nismo navikli. Tako da sam jucer morala sve izbaciti iz ormara da pronadjem nesto "zimske odjece",one nepropusne. Izasla sam malo jucer i posteno se smrzla, a danas vec nisam mogla da izadjem, jer je snijeg presao moju visinu ( i ne, nisam niska, 170 cm je dobra visina ). Na nesrecu nije samo tako u mojoj ulici, nego u cijelom gradu. Evo ovo je prvi put da snijeg ne pada ima pola sata, znaci od cetvrtka oko 7 ne prestaje. I to u ogromnim kolicinama. Do daljnjeg se ne ide u skolu. I danas, znaci u takvim uvjetima, moj tata i mama su isli do prodavnice, jer nismo imali osnovnih namirnica, mislim ko je znao da ce ovako biti, ocekivali smo da ce se otopiti za dan.. Uzas, ali eto sve je dobro proslo, opet smo svi na toplom. A moji "prijatelji" na Facebooku.. Hah. Sta reci? Znaci ima toliko debilnih statusa, slika i videa. Pa to je nevjerovatno. Oni su glavni meteorolozi, predvidjaju smak svijeta, stavljaju malo je reci odvratne slike.. Aaaah, kako te tako neke stvari izbace iz takta.. Srecom postoji "ne primaj obavijesti" ;) Mi koji smo rodjeni u ljeto cini mi se da jos teze podnosimo ovo. I neka se jos samo jednom neko pozali na ljeto!

A sto se mene tice i mog cijelog stanja, pa eto dovoljno je reci da se ne razlikuje puno od ovog vani:) Nekako sam sva bez emocija. Nista ne osjecam, ali bas nista. *On mi ne nedostaje, pricamo evo svaki dan, sve sto mi govori, sve te rijeci zbog kojih sam se prije topila.. sad ne znace nista. Nije mi jasno zasto. Sva sam hladnokrvna.. Prema svima. Zar je moguce da toliko vrijeme utice na mene ili mi je jednostavno sve dosadilo? Ili mi je *on dosadio? Ili je mozda i ovoj prici, za koju sam mislila da nema kraja, taj famozni kraj ipak dosao? Aaaaargh ne znam. Problem je sto se sada jos neko upleo, neko ko mi je u zadnje vrijeme bas sladak i koji je "odusevljen" sa mnom. Nista sa njim nema, zasad, ali ne znam koliko dugo ce to da potraje. Samo znam da se moram srediti malo i jedno vrijeme odmoriti mozak od muskaraca. Bar nekoliko dana. A onda.. Bice sta ce biti :)

‎Naslov mog posta.. Dio iz pjesme "Kad si rekla da me volis", dio koji me je uvijek podsjecao na *mrperfecta, dio koji je izvadjen iz nase pjesme sada me podsjeca na *njega.. Kako? Kako si se uspio uvuci u svaki dio mene? U svaki dio moje proslosti? Kako si uspio zauzeti *mrperfectovo mjesto bez nekog velikog napora? Kako si uspio biti bolji od njega iako sam se klela da za mene bolji ne postoji? Kako si uspio da mi on postane nebitan? Kako si uspio da mi svaki muskarac na ovoj planeti postane nevazan? Kako si to mogao uciniti?

On je jos uvijek najbitniji od svega.. On koji mi se javi sa "ljubavi moja mala", on koji mi posalje poruku kad je najmanje ocekujem, on s kojim se cujem svaki dan, "jer dan bez pricanja sa tobom je samo uzalud potrosen dan.. " On koji prica o meni svojim drugovima na utakmici, na treningu. On koji je poceo da shvaca koliko mu znacim. On, Boze, On. Samo da nisi dijete.. Samo da nisi puko dijete.. Ali znas sta? Dopusticu ti. Dopusticu ti da jos uvijek budes dio mog zivota. Ali znas sta jos? Imas probni rok. Ako ne odrastes i ako se ne prestanes ponasati tako djetinjasto - brisem te. Ne znam kako i na koji nacin, ali znam da ce ovaj put to biti jednom zauvijek. Ne kao dosad. O ne. Ovaj put ces nestati. Zamijenicu te boljim. Kako? To samo dragi Bog zna. Ali uspjecu. Vjerovacu u sebe. Eto. Ti sa mnom ili bez mene? Sam si rekao: "Ne znam na sta bi moj zivot licio da ti nisi tu." Vjerujem da to mislis. Ti bez mene ili ti sa mnom kao muskarac, a ne kao dijete? Ti biras.

"Ne bih ti prigovorila, veruj mi. Od mene su svi, odavno, digli ruke. Na kraju krajeva, volim samoću. Samo me ona još nikad nije izdala. "